[ Aleksandar Marković @ 10.07.2005. 12:02 ] @
Naši građani, uzimanjem kredita, klize u opasnu dužničku klopku, a NBS umesto da to spreči, optužuje banke za kartelizaciju

Konkurencija više od 40 domaćih i stranih banaka na našem finansijskom tržištu nikada nije bila jača, ali kamate na pozajmice građana i kredite realnog sektora veoma sporo opadaju. Zbog čega, „Politika” pita redovnog profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu dr Đorđa Đukića. Bilo bi najlakše reći da je to zbog visokog rizika ulaganja, gladi naših građana za kreditima i ogromnog pritiska realnog sektora za novcem, nedovoljnih i skupih domaćih izvora sredstava, visoke inflacije, nesnalaženja monetarnih i finansijskih vlasti...

Svi ovi i još mnogi uzroci, koji bi se u prilog ovoj tezi mogli navesti, ističe prof. Đukić, padaju samo pred jednom jedinom istinom – kod nas se i dan-danas postižu ekstremno visoke kamatne marže da se mogu nazvati čak i zelenaškim. Profiti koji se kod nas ostvaruju graniče se sa fantastikom. Da ne bude zabune, legitimni cilj stranih i domaćih banaka je da maksimiraju svoj profit i ostvare ekstraprofit. To im tržište u Srbiji omogućava. Konačno, strane banke su ušle na to tržište, prevashodno, zbog ogromne razlike između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa (kamatne marže) u momentu zamene marke u evro.

S obzirom na to da kod nas postoji ogromna tražnja za kreditima, pogotovo građana, jer smo dugo propadali i siromašili, strane, a uz njih i domaće banke, prosto se utrkuju koja će ponuditi primamljiviji zajam. One su odmah, napominje prof. Đukić, prepoznale građane kao svoju ciljnu grupu, ali ne toliko i privredu. Opet, sasvim razumljivo. Procedure za zaduživanje građana veoma su lake i brze, a rizik neizvršavanja plaćanja obaveza po kreditu sveden na najmanju moguću meru. Građani su najurednije platiše. Tražnja do neba, po bilo koju cenu. I šta se sada dešava? Naši građani omamljeni tek probuđenom kupovnom moći polako, ali sigurno klize u opasnu dužničku klopku, a NBS umesto da to spreči, optužuje banke za kartelizaciju, upozorava prof. Đukić.

Banke, bez odgovarajuće regulative centralnih monetarnih vlasti, čine sve ono što im nije izričito zabranjeno. Na svaki pozajmljeni dinar praćen deviznom klauzulom, zarađuju po 10, 15, pa i više procenata. Kod nas se, kao krunski razlog, veoma često ističe da kamata ne može biti osetnije manja, jer imamo dvocifrenu inflaciju, prisustvo rizika zemlje. Primer Hrvatske, dokazuje prof. Đukić, pokazuje suprotno. Naši susedi imaju inflaciju gotovo kao i zemlje zone evra, ali i kamate koje su daleko veće. Zašto? Pa, banke neće da se odreknu visoke i lagodne zarade. Hrvatskoj je trebalo pet godina da prepolovi kamatne stope, koje su i sada dosta visoke ako se ima u vidu inflacija.

Problem je, upozorava naš sagovornik, mnogo dublji. On prstom upire u NBS, koja se u svemu ovome ponaša kao Alisa u zemlji čuda. Umesto da odgovarajućim merama spreči kartelizaciju, ona se javnosti žali na to što banke čine. Kome? Naš sagovornik upozorava da nije najveći problem što će se stotine hiljada građana Srbije naći na rubu ambisa prezaduženosti, a to, opet, može da znači i plenidbu stvari ili, čak, gubitak stanova, kuća i drugih nekretnina. Zbog visoke kreditne ekspanzije u Hrvatskoj, pogotovo u sektoru stanovništva, napominje prof. Đukić, ta država je već „gurnuta” u spoljni dug od oko 22,2 milijarde evra.

Šta to znači?

To znači da ako država, kao centralna monetarna vlast ne odgovori na pravi način, može lako zapasti u još težu dužničku krizu od sadašnje, jer će, strane banke povlačiti novac iz svojih centrala u Evropi da bi zadovoljile tražnju u Srbiji, jer je zarada neuporedivo veća nego u domicilnim državama. NBS je, kaže prof. Đukić, na taj i slične izazove reagovala koristeći najgrublji instrument – obaveznu rezervu banaka. Kako?

Smanjila je obaveznu dinarsku rezervu na 20, a za strane kredite povećala na 26 odsto. Hrvatska je tu deviznu obavezu digla na čak 30 procenata. Na tako imobilisana sredstva ne plaća ni kamatu. Baš kao i mi. I? „Uvoz” kapitala je i kod nas i u kod Hrvata – nesmanjen. Zbog čega? Kamatna marža je i dalje toliko visoka da su svi troškovi koje izazivaju mere centralnih banaka daleko manji od prihoda koji banke mogu ostvariti kroz kredite i izdavanje kreditnih kartica.

I šta dalje, pitamo prof. Đukića.

Građanima preostaje jedino da čekaju na agresivniji nastup banke Inteza, koja pretenduje da osvoji petinu tržišta Srbije u naredne dve godine, nudeći potrošačke kredite i kreditne kartice po nižim kamatnim stopama. Slično se može očekivati od druge italijanske banke – Unokredito Italijano, koja ulazi na ovo tržište preko HVB banke nakon što je nedavno preuzela nemačkog giganta – HVB grupu.

Hrvatski primer

Našim bankarskim vlastima sva događanja od 2001, kada su počele da stižu strane banke na naše tržište, pa do danas, kao da nije bilo poznato iskustvo Hrvatske. Ona je munjevito osvojena od nekoliko stranih banaka vođenih ekstremno visokim kamatnim maržama. I da budemo načisto, upozorava prof. Đukić, to je njihov legalan i legitiman cilj. Slično se dogodilo i događa se i nama. Hrvatskoj su zbog toga, ali i ulaskom velike Erste banke, koja je za tamošnje prilike krenula sa ekstremno niskim kamatama za stambene kredite, bile potrebne godine da donese poseban zakon o sprečavanju zelenaških kamata. Mi to još nemamo. Čak ni referentnu kamatnu stopu.

Neumesno poređenje sa Slovenijom

Svi pokušaji da se privatizacija našeg bankarskog sistema uporedi sa onim što je učinila Slovenija potpuno su, najblaže rečeno, neumesni. Slovenija je, najpre, u potpunosti, kada je započela taj posao minule decenije, bila nezavisna od međunarodnih finansijskih institucija, pa je prvo pristupila restrukturisanju banaka. Već čujem, kaže prof. Đukić, kako neko napominje da su Slovenci imali pare i da im je sve bilo lako. Jeste. Imali su pare, ali i ideju i sopstvenu pamet za ono šta će i kako da urade. Zbog čega, „Politika” pita redovnog profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu dr Đorđa Đukića

Slobodan Kostić