[ Aleksandar Marković @ 01.01.2006. 23:31 ] @
Nedavno objavljena „Sintaksa srpskog jezika", u izdanju „Beogradske knjige", predstavlja suštinsku novinu u naučnoj lingvistčko gramatičkoj obradi srpskog jezika

U izdanju „Beogradske knjige", Instituta za srpski jezik SANU i Matice srpske upravo je iz štampe izašla monumentalna edicija (oko 1600 stranica), pod naslovom "Sintaksa savremenog srpskog jezika. Prosta rečenica".

Delo je rađeno pod nadzorom, rukovodstvom i u redakciji akademika Milke Ivić, a ideju i sadržaj knjige je osmislila i realizovala ekipa stručnjaka i naučnih istraživača, lingvista koji spadaju u red vrhunskih i najistaknutijih poznavalaca gramatačke i sintaksičke materije ne samo srpskog, već i slovenskih jezika uopšte. Koautorsku ekipu potpisuju: profesori univerziteta i naučni radnici Ivana Antonić,
Vladislava Ružić,
Ljudmila Popović,
Sreto Tanasić i
Branko Tošović, te glavni nosilac, organizator, autor projekta, dopisni član SANU Predrag Piper.

Ovim delom obuhvaćena je, kao nikad dosad, ne samo izvanredno opsežna lingvističko-sintaksička tema i građa, već celokupna jezička oblast koja je u našem jeziku bila sasvim neobrađena (izuzev sporadičnih i ne uvek i potpunijih analitičkih rešenja), pogotovo ne i kao celovit jezički i lingvistički opus.

Nemoguće je, dakako, u ovakvoj prilici ukazati ne samo na brojne relevantne elemente opusa već ni na i na inače mnoge, veoma bitne odlike dela, jer ono predstavlja izuzetno bogatu i iscrpno ekspliciranu analitičku deskripciju tzv. proste rečenice. Uopšteno rečeno, Sintaksa obuhvata tematski ograničeni segment sintaksičke forme i konstrukcione ekvivalente proste rečenice, ali minuciozno analiziran materijal podvrgnut sasvim novim teorijskometodološkim postupkom odabira materijala, u nas mahom neuobičajenom analizom jednog sveobuhvatnog jezičkog korpusa.

Čitaocu se zapravo nudi repertoar neslućenog bogatstva izražajnih mogućnosti našeg jezika i najrazličitijih svojstava rečenične aplikacije i realizacije u jezičkoj usmenoj i pisanoj komunikaciji, neviđenoj dosad u našoj lingvističko-gramatičkoj nauci.

Osnovni metodološki postupak se sastoji u paralelnoj analizi različitih jednakoznačnih jezičkih formi proste rečenice, u analizi koja svojom deskripcijom doseže do analitičke perfekcije, a primenjeni naučni i teorijski metod pruža originalne naučne i pragmatične rezultate koji prezentuju izuzetno bogatstvo aplikativnih mogućnosti i varijeteta naše jezičke prakse.

Od posebnog je spoznajnog interesa metoda raščlanjavanja proste rečenice u semantičke i reakcijske kvalifikacione kategorije, osobito u sferi teorijskih modela i komunikacijske perspektive. U tom svetlu, kao osobito važan ispoljava se atraktivan istraživački postupak, izveden transformacionom metodom analize jednakoznačnih, a izražajno različitih modela prostorečeničnih konstrukcija, čime se, s jedne strane, identifikuje razuđenost određenih tipova iskaza, a s druge strane, ustanovaljavaju preskriptivni modeli u jezičkoj realizaciji.

Bogat i raznolik repertoar izražajnih mogućnosti odgovarajućih varijetetajednoznačnih ili opozicionih semantičkih tipova, dala je autorima mogućnost svestrane analize savremenog srpskog jezika; stanja koja su autori Sintakse znalačkim postupkom doveli do nivoa kada se, na osnovu ustanovljenih svojstava sistema i izvedene lingvističke logike, može utvrđivati sama suština srpskog jezičkog izraza, onoga koji se, potom, može formulisati kao validni i pragmatično prihvatljiv model savremenog srpskog standarda. Ovo je utoliko značajnije što vreme, saobrazno naraslim potrebama dana, stalno unosi u jezik promene, takve koje savremena nauka istražuje i prati, ali i za koje treba da utvrdi izražajne pravilnosti, saobrazno duhu srpskog jezika i jezičke logike.

Koncepcijski pak knjiga je značajna i po tome što se njome, po prvi put u srpskoj i slovenskoj sintaksičkoj nauci, sintaksičke strukture proste rečenice opisuju u smeru od forme ka sadržaju, ali i od sadržaja ka formi.

Knjiga o kojoj je reč predstavlja naučnu analizu obilja žive jezičke građe, ideja i naučnih pogleda, takvih koje zapravo predstavljaju suštinski novi doprinos razumevanju odgovarajućih gramatičkih kriterijuma, iako je (sasvim bez razloga) javnosti ponuđena kao „prilog gramatici srpskog jezika".

Sintaksa srpskog jezika pruža publici jednu dragocenu knjigu, lingvističko delo nastalo preciznom, iscrpnom i visokonaučnom analizom živog jezičkog tkiva, govornog i pisanog; u njoj se na pristupačan i razumljiv način, čak i za „obične" čitaoce i poznavaoce jezika, analitički i kritički izlaže savremena jezička situacija, što ovu knjigu čini posebno vrednom i važnom, osobito i otuda što svojim sadržajem i kvalitetima prevazilazi nagovešteni nivo „priloga" za gramatiku. Naprotiv, ovo delo, osim analize faktografskih podataka, može poslužiti kao čvrst oslonac i obrazac za dalja lingvistička istraživanja ove vrste, ali i da - kako u uvodnom delu knjige veli akademik Milka Ivić - našu širu kulturnu javnost upozna s onim što merodavni smatraju pravilnim i preporučljivijim, a stručnjacima obezbediti što primerenije sagledavanje aktuelne jezičke razuđenosti srpskog jezika, kako bi osvojena znanja potom mogla biti, na odgovarajući način, stavljena u službu nauke.

S obzirom na naučni fundus i koncepciju obrade jednog gramatičkog modela, s razlogom treba očekivati da ovo delo posluži ne samo svojoj tematskoj nameni, već i da, kao relevantan obrazac, posluži kao temelj za buduća pregnuća u izradi naučne gramatike srpskog jezika, dakle, onog „alata" koji nikako nemamo, a bez kojeg se kultivisani razvoj jezika i jezičke komunikacije jedva može valjano razvijati.

Egon Fekete

p.s.
http://www.knjizara.co.yu/inde...jizara.knjiga%3Fk_id%3D110184@