[ Aleksandar Marković @ 21.04.2006. 13:07 ] @
Sedište najveće i najtajnovitije špijunske organizacije u Americi - Agencije za nacionalnu bezbednost (NSA) nije ubeleženo ni u jednu geografsku kartu. Jer, tehnički i ne postoji. Ovaj ogroman kompleks od 60 zgrada, u državi Merilend, negde između Vašingtona i Baltimora, zaposleni nazivaju "Kripto siti" ili "tajni grad". Vlasniku male lokalne benzinske pumpe, na koju svakodnevno svraćaju, oni govore da rade za ministarstvo odbrane, jer čak ni najbliži članovi porodica svih 40.000 zaposlenih ne smeju da znaju šta oni zapravo rade. Kao u nekom orvelovskom romanu, hodnici u Fort Midu osvetljeni su tajanstvenom plavičastom neonskom svetlošću koja ih neprestano podseća da o svom poslu ne govore izvan zidova kancelarija. Na izlazu ih, ipak, čekaju agenti za bezbednost i proveravaju sadržaj njihovih tašni i džepova. Ni najmaštovitiji tvorac holivudskih hitova, kakav je svojevremeno bio akcioni triler “Državni neprijatelj” sa Vilom Smitom i Džinom Hekmanom u glavnim ulogama, nije u stanju da zamisli pravu snagu i moć ove agencije, čiji godišnji budžet uveliko premašuje zbir godišnjih budžeta CIA i FBI. Ali, u slučaju Agencije za nacionalnu bezbednost stvarnost je daleko ispred fikcije. Ova “nepostojeća” agencija poseduje sopstvenu mrežu špijunskih satelita, ne tako malu vazdušnu flotu, marinu i, naravno, šifrovanu internet-mrežu (Interlink). Kao u neku kosmičku crnu rupu koja sve upija, u središte grada sliva se beskrajne mreža podzemnih optičkih vlakana preko kojih svakodnevno stiže šestopedeset miliona najrazličitijih vidova moderne komunikacije: telefonskih razgovora, SMS poruka, imejlova, faksiranih poruka, pretraživanja po Internetu. Od tog broja čak sto miliona primljenih poruka svrstava se po značaju u banalne ili sumnjive, ali i one sa oznakom “strogo poverljivo”, “najstroža tajna”. Sa ovim beskrajnim okeanom informacija bori se armija najboljih američkih lingvista i matematičara. Prvu selekciju informacija obavljaju analitičari digitalnih razgovora, dok kriptoanalitičari pokušavaju da dešifruju tajne imejl poruke. Najobimniji deo posla ipak obavljaju kompjuteri izuzetne snage, rađeni specijalno za Fort Mid. Oni nepogrešivo pronalaze vezu između nekog broja mobilnog telefona i određene internet ili poštanske adrese i otkrivaju potencijalne teroriste. Teorijski, NSA prikuplja samo podatke o strancima, ali, budući da ima na raspolaganju najveću tehnološku silu na svetu, ta zakonska odredba ovde gubi svaki smisao. Svi telefonski razgovori se preko 39 satelita Intelsata, najvećeg telekomunikacionog sistema na svetu prebacuju u dva ogromna centra za presretanje. Jedan se nalazi u Zapadnoj Virdžiniji, gde je podignuta šuma satelitskih antena koje presreću telefonske pozive upućene iz Evrope i sa Bliskog iztoka, a drugi u državi Vašington, i zadužen je za pozive koji stižu iz oblasti Pacifika. Eventualne “praznine” povremeno popunjava američka špijunska podmornica "USS Jimmy", ali najveći broj poziva presreće se na američkom tlu, pošto agenti Nacionalne agencije za bezbednost imaju slobodan pristup svim američkim telefonskim centralama. Kontrola svega što se odvija na Mreži obavlja se preko najvećeg američkog internet-provajdera “Verizon”. Međutim, korisnici ovog provajdera nisu nimalo oduševljeni činjenicom da se svaki njihov pristup Internetu strogo kontroliše i ovih dana su podneli zahtev da im se isplati odšteta od dvadeset miliona dolara. Ovakvom mešanju u privatan život pojedinaca protivi se i američki novinar Džejms Bamford koji slovi za najvećeg poznavaoca rada ove agencije. Prema njegovim rečima, svaka nekontrolisana upotreba tehnološke sile na kraju se svodi na njenu zloupotrebu. “Ukoliko, nečije ime, makar i slučajno, greškom rasejanog službenika, dospe na listu sumnjivih lica, nemoguće ga je ikada više skinuti sa nje, jer ona, zvanično, i ne postoji!”. PICA “STROGO POVERLJIVO” S VREMENA na vreme, sa pojedinih dokumenata se skida oznaka “najstroža tajna” i oni dospevaju u fabriku za recikliranje papira, izgrađenu u neposrednoj blizini Fort Mida. Ovde se svake godine najmanje 10.000 tona satelitskih fotografija, transkripcija telefonskih razgovora ili šifriranih poruka pretvara u reciklirani papir za proizvodnju prehrambene ambalaže. Moguće je, dakle, da se i na kutiji pice "margarite za poneti", kupljene na sasvim drugom kraju SAD, negde krije oznaka “strogo poverljivo” ili “državna tajna”. Ž. Dulić |