[ Davor Vlajkovic @ 26.05.2006. 11:36 ] @
25. maj 2006. | Lela Saković, Biznis i finansije

Kad ubacite žabu u vrelu vodu, ona odmah iskoči iz lonca; kad je spustite u mlaku i polako zagrevate, ona pliva i ne oseti da se skuvala!

Ako firma odjednom «pukne» i svi zaposleni se preko noći nađu na ulici, veliki procenat njih će se brzo snaći – u novoj firmi ili u sopstvenom privatnom poslu; ako ih pustite da dolaze na posao a da je i posla i para sve manje, posle dužeg vremena mnogi neće ni primetiti da prestaju da dišu.

Od 2002. do kraja 2005. godine, oko 130.000 radnika u Srbiji je uz otpremnine ostalo bez dotadašnjeg posla, a do kraja sledeće godine u istoj poziciji će se naći još oko 150.000, procena je republičkog ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku. Restrukturiranje i privatizacija dodatno doprinosi porastu nezaposlenosti, koja je i pre toga bila u zamahu, zbog pada nivoa proizvodnje 90-tih godina, ali i korišćenja tržišta rada za rešavanje socijalnih problema tako što su preduzeća zapošljavala više radnika nego što im je trebalo. Da li je otpuštanje ono što neizbežno prati tranziciju, ili je moguće primeniti neki drugi model?

«Postoje dva modela da zemlja u tranziciji reši problem viška zaposlenih», kaže za Biznis i finansije Radmila Bukmirić Katić, pomoćnik republičkog ministra za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku.

«Jedan su primenile baltičke zemlje i Slovenija, gde su radnici masovno otpuštani, a istovremeno obrazovana jaka nacionalna služba za zapošljavanje koja je pravila programe za njih.

Veliki pad nezaposlenosti praćen je rastom produktivnosti u onim firmama koje su se oslobodile viška, što je vremenom pokazalo dobre rezultate, jer je došlo do povećanja direktnih stranih investicija i otvaranja novih radnih mesta.

Drugi model primenjivale su Rusija i još neke zemlje: radnici su što duže ostajali u preduzećima, koja su najpre privatizovana od strane domaćih investitora za koje se zatim pokazalo da su slabi, firme su nastavljale dalje da propadaju, i tek je dolaskom stranih investitora stvorena mogućnost istinskog zapošljavanja.

Stopa nezaposlenosti je samo fiktivno bila niža, a zapravo je bila skrivena, i taj proces nije doveo do povećanja produktivnosti», kaže Radmila Bukmirić Katić.

U Srbiji je, kaže ona, «nešto između»: nema masovnog otpuštanja, nacionalna služba nije slaba, ali je veliki broj onih čije probleme treba da reši, a strane investicije nisu dovoljne da bi zaposlile sve one kojima je posao potreban.

Masovnost otpuštanja zavisi od toga koliki je višak zaposlenih – ukoliko je broj zaposlenih dvostruko veći od potrebnog, taj proces se ne može izbeći, smatra Gordana Matković, ministar za socijalna pitanja u prethodnoj vladi Srbije.

«Činjenica je da su brze tranzicije dale dobre rezultate, za razliku od onih gde nisu primenjivani oštri rezovi, ali i u jednom i u drugom slučaju imate žrtvovane generacije.

U Srbiji je problem što su ljudi za sve ove godine izgubili i psihičke i materijalne rezerve.

Ako kao «nultu tačku» u Srbiji uzmete 2000. godinu, a u istočnoevropskim zemljama 1990. godinu, činjenica je da su ljudi tamo sa više hrabrosti mogli da uđu u tranziciju», kaže za Biznis i finansije Gordana Matković.

Jedan od načina da se problem nezaposlenosti reši jeste podsticanje razvoja preduzetništva, ali da bi se do toga došlo, potrebno je prethodno stvoriti odgovarajući privredni ambijent, i zakonsku regulativu uskladiti sa međunarodnim standardima – to bi dalo podsticaj i stranim investitorima, pod uslovom da se i politička situacija u zemlji konačno stabilizuje, a to nisu stvari koje se rešavaju preko noći.

U isto vreme, mogu se raditi «tekuća pitanja»: «Dodatni problem na kome treba raditi jeste i osposobljavanje radne snage u smislu kompetentnosti: u poslednjih 15 godina, zaposleni u Srbiji nisu baš imali prilike da se stručno osposobljavaju, veliki broj njih nije ni radio te im je znanje stagniralo. Danas oni koji otvaraju nova radna mesta tačno znaju šta im treba, i insistiraju na kompetentnosti», kaže Radmila Bukmirić Katić.

Da li je država dovoljno aktivna po ovom pitanju? Ona finansijski pomaže preduzećima da se oslobode viška zaposlenih, i predlaže im da pokušaju da iskoriste kapacitete tako što će radnicima ponuditi korišćenje prostora za privatni biznis, ili im iznajmiti mašine, ili ih izdvojiti u posebna preduzeća koja će biti u funkciji matičnog, da se broj nezaposlenih na spisku Nacionalne službe za zapošljavanje ne bi dodatno povećavao.

Ipak, mnogo je firmi koje postoje kao začarani zamak Trnove Ružice, sa uspavanim radnicima koji svakog dana po osam sati igraju šah i domine u fabričkom krugu. Primer je jedna kragujevačka fabrika tekstila koja nije privatizovana, u čijem «voznom parku» ima svega dva vozila, ali čak osam vozača, koji za «sedenje na klupici» mesečno primaju po 11.000 dinara! A na pitanje zašto idu na posao kad ništa ne rade, odgovaraju: «Čekamo princa iz Švedske da kupi firmu»!

«Privredni razvoj je jedini lek», kaže Gordana Matković. «Trenutne mere, kao što je smanjenje poreza, teško da ozbiljnije mogu da smanje nezaposlenost: kod nas je još veliki udeo društvenog vlasništva, pa mi se čini da bi poresko rasterećenje samo povećalo plate u društvenom sektoru, a privatni poslodavci i dalje išli logikom da je ipak jeftinije poreze i doprinose uopšte ne plaćati, nego ih plaćati pa makar i smanjene», kaže Matković.

Na osnovu Evropske strategije zapošljavanja, vlada Srbije je donela Nacionalnu strategiju zapošljavanja za period 2005-2010, kojom predviđa «podršku stranim direktnim investicijama i aktiviranje domaće štednje u smeru održavanja i kreiranja zaposlenosti, i smanjivanje razlika između regionalnih tržišta rada.

Ministarstvo za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku pripremilo je Nacionalni akcioni plan zapošljavanja za 2006 – 2008. godinu, kao deo šire strategije, gde se zapošljavanje posmatra u kontekstu ostvarivanja održivog privrednog rasta, čime bi porasle i mogućnosti za zapošljavanje. «Očekujemo da 2010. godine stopa nezaposlenosti u Srbiji sa 21,2 odsto padne na 10 odsto, a pad će početi 2008. godine – ove i naredne godine nezaposlenost će još malo rasti», kaže Radmila Bukmirić Katić.

U narednom periodu broj nezaposlenih će zavisiti i od povećanja investicija u privatnom sektoru, a do smanjenja nezaposlenih došlo bi ukoliko bi se mogućnosti za novo zapošljavanje širile brže od stope gubitka poslova zbog restrukturiranja.


Šta radi država?

A evo i konkretnih podataka o tome šta je vlada, ova i prethodna, uradila po pitanju «obezbeđivanja ambijenta za privredni razvoj», pa time i privlačenja stranih investicija (podaci su preuzeti iz Nacrta akcionog plana zapošljavanja za 2006-2008. godinu, koji je ministarstvo za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku poslalo vladi Srbije na razmatranje).

Od 2001. do 2004. ostvaren je kumulativni realni rast BDP od 22,1 odsto; BDP po stanovniku sa manje od 1.000 USD povećan je na 2.950 USD; spoljna zaduženost je sa oko 169 odsto BDP smanjena na oko 55 odsto; devizne rezerve su sa oko 0,5 milijardu USD povećane na 4,2 milijarde USD; u toku 2002, 2003. i 2004. godine privatizovano je 1.347 preduzeća, i ostvaren je prihod od 1.450,5 miliona evra, a ugovorene investicije od 828,5 miliona evra.

U 2005. godini, BDP je povećan za 6,3 odsto u odnosu na 2004, izvoz je porastao za 29,2 odsto (uvoz je manji za 1,7 odsto, a deficit u spoljnotrgovinskoj razmeni je smanjen za 16,7 odsto), prosečna zarada je porasla nominalno za 23,6 odsto, a realno za 6,4 odsto; ukupan broj zaposlenih povećan je za 0,9 odsto (broj samozaposlenih povećan je za 11 odsto, a broj onih u preduzećima, ustanovama i organizacijama smanjen za 2,1 odsto); privatizovano je 217 preduzeća i ostvaren prihod od 271,6 miliona evra; ostvaren je priliv direktnih stranih investicija u iznosu od 1.342 miliona USD, što je za 73 odsto više u odnosu na 2004. godinu.

U naredne tri godine, planirano je ostvarivanje stabilnog ekonomskog rasta od oko 5,8 odsto prosečno godišnje, usklađeno sa postepenim smanjivanjem inflacije na oko 4,5 odsto krajem 2008. godine, uz smanjenje učešća javne potrošnje u BDP, i ubrzano sprovođenje reformi realnog, finansijskog i javnog sektora.

Da bi se plan zapošljavanja i ostvario, potrebna je, kaže Radmila Bukmirić Katić, saradnja svih ministarstava – do novih radnih mesta može da dovede samo usaglašavanje strategija razvoja i poljoprivrede, i malih i srednjih preduzeća, i turizma, i strategija o stranim investicijama...


Stopa participacije radne snage

Pod radno sposobnim stanovništvom podrazumevaju se svi građani starosti od 15 do 64 godine života. Učešće zaposlenih i nezaposlenih u ukupnom broju radno sposobnih je stopa participacije radne snage, i u 2005. godini ona je u Srbiji iznosila 65,2 odsto, ili 3,4 miliona stanovnika. Stopa participacije mladih (od 15 do 24 godine) je bila 35,8 odsto, u odnosu na zemlje EU i OEBS gde je oko 50 odsto. Stopa participacije starijih (55 do 64 godine) u Srbiji je 39,5 odsto, za razliku od drugih zemalja u tranziciji gde je oko 30 odsto.Učešće žena u radnoj snazi u Srbiji je 56,2 odsto, a u zemljama EU i OEBS je oko 60 odsto. Stopa zaposlenosti žena od 40,8 odsto takođe je nešto ispod proseka razvijenih zemalja, gde je 56 odsto. Stopa ukupne zaposlenosti je u 2005. godini bila 51 odsto, što je značajno ispod prosečne stope zemalja članica EU i OEBS, gde je oko 65 odsto. Stopa zaposlenosti mladih od 18,7 odsto znatno je niža nego u zemljama EU gde je 40 odsto.


Stopa nezaposlenosti

Kad se posmatra nezaposlenost u Srbiji, treba uzeti u obzir dva uzvora podataka: prvi je Anketa o radnoj snazi (ARS) Republičkog zavoda za statistiku, i ti podaci su prilagođeni međunarodnim standardima, a drugi izvor su podaci iz Nacionalne službe za zapošljavanje (NZS). Stopa nezaposlenosti prema podacima NZS znatno je veća od ARS, zbog različitog definisanja zaposlenosti i nezaposlenosti – u ARS se oni koji «rade na crno» smatraju zaposlenima, a činjenica je i da se na spisku Službe nalaze i oni koji se evidentiraju samo da bi ostvarili određena prava. Prema podacima ARS u 2005, stopa nezaposlenosti je u Srbiji iznosila 21,8 odsto, što poprilično prevazilazi prosek u razvijenim zemljama (oko 8 odsto). Stopa nezaposlenosti muškaraca pritom je 16 odsto, a žena 24,1 odsto. Među mladima (15-24 godine) stopa nezaposlenosti je u 2004. bila 47,7 odsto, tri puta više nego u zemljama EU sa 18,5 odsto. Prema podacima NSZ, u ukupnom broju nezaposlenih najviše je lica sa srednjim (55,1 odsto), a zatim sa osnovnim obrazovanjem (27,7 odsto). Prema podacima iz 2005, prosečan period čekanja na zaposlenje je 44 meseca, dok u zemljama EU oko 80 odsto registrovanih nezaposlenih pronađe posao u roku od 6 meseci. U Srbiji 67,4 odsto onih sa završenom višom školom ili fakultetom čeka na posao više od godinu dana, kao i 74 odsto onih sa srednjim, i 80,4 odsto sa osnovnim obrazovanjem. Od ukupnog broja nezaposlenih, oko 60 odsto napušta evidenciju za dve godine (46,7 odsto se zaposli, a ostali iz drugih razloga), a svega 10 odsto posle šest meseci. Svega 27,2 odsto Roma (kojih je u Srbiji 5 odsto ukupne populacije) je ekonomski aktivno, a stopa nezaposlenosti je 4 puta veća nego kod neromskog stanovništva, pri čemu je obrazovna struktura izuzetno nepovoljna – 62 odsto nema osnovno obrazovanje, a 29 odsto ima samo osnovno obrazovanje.


«Sivi» sektor

Učešće neformalnog («sivog») sektora u nezaposlenosti se procenjuje na oko 28 odsto. Takozvane dinamične ekonomije podrazumevaju veliku mobilnost radne snage, odnosno različit status na tržištu rada u osnosu na prethodnu godinu. Prema podacima Ankete o životnom standardu iz 2003. godine, u Srbiji je oko 40 odsto stanovništva u radnom dobu bilo «mobilno», što je više nego u zemljama u tranziciji, ali je u našem slučaju to rezultat čestih promena posla, zbog kratkoročnih i nesigurnih radnih mesta, naročito u «sivom» sektoru: tu su veće mogućnosti za zapošljavanje, ali najčešće na nekvalitetnim, privremenim poslovima u lošim uslovima rada i zaštite na radu. U neformalnoj ekonomiji češće se zapošljavaju mladi i stariji od 55 godina, kao i oni sa nižim nivoom obrazovanja. U Nacionalnoj strategiji zapošljavanja, planira se smanjivanje dela BDP-a koji se ostvaruje u neformalnom sektoru, tako što će se preduzetnici i poslodavci podsticati na legalan rad smanjivanjem poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, ali i jačanjem kontrole na tržištu rada po pitanju primene zakona iz oblasti radnih odnosa.


Lica sa invaliditetom

Prema rezultatima statističkog istraživanja za 2006. godinu o licima sa invaliditetom, koje je sproveo Zavod za informatiku i statistiku, u beogradskoj filijali Nacionalne službe za zapošljavanje prijavljeno je 6.403 lica sa invaliditetom. Od tog broja, 66,9 odsto je bilo u radnom odnosu, dok 33,1 odsto prvi put traži zaposlenje. Među nezaposlenim invalidima većinu čine muškarci (61 odsto) , a najviše prijavljenih je iz kategorije invalida rada (69,7 odsto), potom ratnih invalida (14,4 odsto) i civilnih žrtava rata (11,7 odsto). Najviše je kvalifikovanih radnika (32,3 odsto), nekvalifikovanih je 29,6 odsto, a 18,1 odsto lica ima srednju stručnu spremu. Među kvalifikovanim radnicima 65 odsto čine muškarci, kao i u kategoriji lica sa srednjom stručnom spremom (53,4 odsto), dok među nezaposlenim invalidima sa visokom stručnom spremom dominiraju žene (53,9 odsto), koje su, sa 55,7 odsto, brojnije i u kategoriji polukvalifikovane radne snage.


[B92]