[ FrkY @ 30.07.2004. 18:07 ] @
"Heisenberg je nepovratno osporio determinizam i dogmu da je vanjski svijet neovisan o subjektu koji ga promatra."

(Ivan Supek)

Nitko nije na moj duhovni rast toliko utjecao kao Heisenberg. Mene je problem nužnosti ili slobode jako zaokupio potkraj gimnazije pa sam čitao najprije popularne prikaze kvantne teorije i pomalo stručne knjige, a u ruke mi je došla također Sommerfeldova monografija Građa atoma i spektralne linije, gdje su nevidljivi atomi progovorili čudesnom harmonijom poput Bachovih fuga. A tu njihovu glazbu komponirao je Heisenberg, sam pijanist, kad su mu bile 24 godine.

U posljednja dva gimnazijska razreda posjećivao bih Filozofski i Medicinski fakultet da bih slušao Bazalu (filozofiju), Bujasa (psihologiju), Hondla (fiziku), Bubanovića (kemiju), Zarnika (biologiju), ali me već “pokvarilo” upoznavanje sa svjetskim velikanima, a da bih se zadovoljio tom ipak tada provincijskom razinom, premda je među tim zagrebačkim profesorima bilo vrsnih predavača. No nitko se od njih nije priključio svjetskoj istraživačkoj fronti. Stoga sam odlučio poslije mature otići na studij u inozemstvo, a moj otac, dimnjačarski obrtnik i preprodavač nekretnina, bio je dovoljno imućan da mi to omogući. Naravno, najradije bih otišao do izvora cijele uzbune Hiesenberga, ali je u Njemačkoj od siječnja 1933. zavladao Hitler sa svojom nacionalsocijalističkom partijom, a ja sam svom dušom bio protiv fašizma koji je brutalno počeo s ukidanjem sloboština, lomačama knjiga, progonima i konclogorima.


Budući da mi je njemački jezik bio gotovo materinji (moja je mati potjecala od doseljenih Nijemaca, dok je očeva obitelj bila višestoljetna zagrebačka), moj je prvi izbor bio stara kajzerova prijestolnica – Beč. No kad sam u kolovozu 1934. doputovao u Beč, ondje su upravo Hitlerovi sljedbenici izvršili puč, doduše neuspješan, ali su ubili austrijskog kancelara Dolfussa. Osim toga, na Bečkom univerzitetu nisam zamijetio nijedno slavno ime. Zbog svega toga odlučih otići u Zürich, gdje su na univerzitetu i ETH-u predavali zaista poznati znanstvenici.

Revolucionarne ideje

Grad raširen na obroncima do jezera bio je tada tih i vrlo ugodan, s najviše crkava i banaka koje su osiguravale konzervativan red i prosperitet. Poput nadobudnih brucoša upisah previše, od filozofije do biologije. Povijest filozofije i logiku predavao je pozitivist Dürr, čiju sam tešku epistemologiju čitao u Zagrebu, ali me najviše zaokupio veliki matematičar Andreas Speiser, poznat i po tome što je u Bachovim kompozicijama otkrivao grupe ili simetrije kakve su matematičari proučavali. A Van der Waerden će u Leipzigu iste matematičke grupe ili simetrije primijeniti pri prikazu atomskih procesa – svakako izraz dubokog jedinstva čovjekova duha i prirode, što je otkrivala kvantna teorija. Najblistavija zvijezda u tom švicarskom podneblju bio je uz psihologa Junga nosilac Nobelove nagrade Wolfgang Pauli koji je postavio princip isključenja (da dva elektrona ne mogu biti u istom stacionarnom stanju), što zvuči kao policijska zabrana, ali je bio ključ za objašnjenje periodnog sistema kemijskih elemenata. Jedan od najvećih teoretičara, Pauli je bio odbojna osoba koja nije stvarala oko sebe školu. Treba samo spomenuti da je on od sebe otjerao Louisa de Brogliea kad mu je markiz prišao s dualizmom vala-čestice. Na sreću, njegov asistent Schrödinger prihvatio se ozbiljno te revolucionarne ideje pa objavio poslije Heisenberga svoju, valnu verziju kvantne mehanike. Zürich me ipak nije zadržao pa sam nakon prve godine studija ipak otišao u Leipzig do Wernera Heisenberga, mišljah tada nakratko, a to će se produljiti godinama.

Heisenbergu su tada bile 34 godine, ali je imao iza sebe već golemo, gotovo dovršeno životno djelo. On je gotovo pao u Münchenu na doktorskom ispitu jer nije dovoljno znao o spektrografu. Kad je njegov profesor Sommerfeld objašnjavao slavnom eksperimentatoru da je to pred njima genijalni mladić, Wien je odbrusio: "Pa to si mi isto rekao prošle godine za Paulija!". I jedan i drugi student radije su u laboratoriju igrali šah nego provodili eksperimentalne vježbe. A kako je nobelovac mogao slutiti da će oba mladića biti još slavniji nobelovci?

Iz Münchena je novopečeni doktor otišao do Maxa Borna u Göttingen koji je tada s Davidom Hilbertom i Felixom Kleinom bio smatran matematičkim središtem svijeta. Born mu je zadao da na osnovi Bohrove kvantne mehanike izračuna spektar helija, gdje se dva elektrona gibaju oko jezgre. Međutim, ako je stara (Bohrova) kvantna mehanika još kako-tako objašnjavala gibanje jedne čestice, posve je zatajila pri računu dviju čestica. Nakon tog neuspjeha Heisenberg je otputovao u Kopenhagen do pape Nielsa Bohra po savjet, ali je Danac bio suviše uvjeren u svoju teoriju – doista klimavu, reklo bi se poslije. No tu je došljak iz Göttingena upoznao jednog neobičnog teoretičara, Kramersa, koji će se poslije posvetiti pisanju opera, a obojica su prestala vjerovati u Bohrove diskretne putanje elektrona odgonetavajući "glazbu" atomskih spektara. I sljedećeg ljeta 1925. skaut se nije uspeo samo na vrh planine nego mu se na tim visinama otvorio vidik u posve novo obzorje.

Između zakona i slučaja

Što je tu bilo tako epohalno novo? Namjesto određenih staza čestica Heisenberg je uveo nove fizikalne veličine koje više nisu predstavljale stvarna stanja nego tek različite mogućnosti. Dok je dotad sve prirodoslovlje opisivalo ono što je bilo, što jest i što će biti, nadahnuti planinar je uveo sve ono što može biti, a što stalno djeluje, ako se i ne ostvaruje. Dok su Hume i Kant, dovezujući se na Newtonovu mehaniku, smatrali da iz jednog određenog stanja izlazi nužno drugo određeno stanje, kvantna mehanika prekida s tim determinizmom. U rađanju mjerenog stanja ne sudjeluje samo stvarno početno stanje nego i sav kompleks neostvarenih mogućnosti. Time je Heisenberg pokraj onoga stvarnog ili aktualnog uveo ono moguće ili potencijalno. Tek njihova suigra, u eksperimentu ili činu, odaje punoću zbilje.

Već se Aristotel, vrlo pomni motritelj biljaka i životinja, pitao kako to da se iz tako sličnih sjemena razviju posve različita bića kao trava, drvo ili zvijer. I on je objasnio, prethodeći genetici, da se u svakoj klici krije entelehija koja određuje mijenjanje prema utvrđenom cilju. Stoga grčkom filozofu nije dovoljan zakon uzroka i posljedice nego mu je također bitna teleologija – određenje prema cilju. Uz to upotpunjenje veže se onda dihotomija aktualnog i potencijalnog. Tu dvojakost preuzima Ruđer Bošković kako bi svoj novi svijet suprotstavio francuskim enciklopedistima Diderotu, d'Alembertu, Lagrangeu i Laplaceu koji su zastupali materijalističku filozofiju. Tom potencijalnošću i shvaćanjem atoma kao središta sile Dubrovčanin je prethodio kvantnoj teoriji, zacijelo još nerazvijeno i bez matematičke analize, ali to će Niels Bohr i Werner Heisenberg dolično vrednovati.

Nakon što je Erwin Schrödinger objavio valnu mehaniku, postavilo se pitanje je li elektron čestica ili val. Početkom 1927. Heisenberg je postavio relacije neodređenosti koje su uskladile paradoksni dualizam vala-čestice i zakona-slučaja. Nikada ne možemo točno odrediti početno stanje sistema pa ako istaknemo korpuskularna svojstva, valna nam svojstva ostaju skrivena, a ta neodredivost prvu premisu principa kauzaliteta. Mikrokozmos Heisenbergu više ne predstavljaju tjelešca koja se gibaju u prostoru i vremenu, nego kompleks mogućnosti. Što će se u jednom eksperimentu mjeriti, nepredvidljivo je, ali se mnoštvo mjernih rezultata ravna prema statističkom zakonu. Naravno, makroskopski aparati funkcioniraju prema poznatim klasičnim zakonima; inače se ništa ne bi ni moglo mjeriti. Ali ta determiniranost se slama pri istraživanju atomskih procesa.

Osporavanje dogme

Kad je Max Planck unio diskontinuiranost u prirodu, protivno Leibnitzovu načelu: natura non facit saltus (priroda ne čini skoka), veliki francuski matematičar i filozof konvencionalizma Henri Poincare je zaključio da se time ukidaju determinizam i apsolutna istina pa će odsad vladati pluralizam. Uvođenje potencijalnosti i slučaja problematiziralo je pojam materije. Nije stoga čudo da su ideolozi Staljinove ere označili Heisenberga kao vođu najreakcionarnijeg idealizma. Nakon što je već klasična elektrodinamika rušila pojam materije kao mehaničke supstancije pa se čak govorilo kako materija iščezava, ustao je Lenjin protiv tih interpretacija i postavio granicu koju filozofija ne bi smjela prijeći: "Jedino "svojstvo" materije uz koje je vezan dijalektički materijalizam je njezino objektivno postojanje, izvan ljudske svijesti." A slično će i Einstein napisati: "Vjera u vanjski svijet neovisan u subjektu koji ga promatra osnovica je prirodnih znanosti." A upravo je tu dogmu osporio Heisenberg otkrivši da su promatrač (subjekt) i vanjski svijet (objekt) nerazrješivo sjedinjeni u samom motrenju; ili drukčije rečeno, učinak promatrača na atomski sistem ne može se nikako eliminirati. Ne vraća li nam se tu Faustov stih: "Na početku bijaše čin." Odvajajući se od personalnog boga kao tvorca i upravitelja svijeta, Goethe je tu izreku suprotstavio Bibliji da je prvobitna bila riječ. Zanimljivo je da su se sličnim argumentima zdravog razuma Lenjin i Churchil oborili na pozitivizam koji je ukidao objektivni realitet, dok je Einstein, koliko je god sudjelovao u razvoju kvantne teorije, pokušavao oboriti Heisenbergove relacije neodređenosti, ali uzalud, kao što mu je pokazao Niels Bohr na Solvayevu kongresu. Međutim, to ipak nije Einsteina amnestiralo u SSSR-u. Shvativši njegovo načelo relativnosti kao nastavak filozofskog relativizma (sve od Protagore: čovjek je mjera stvari), a još narogušeni njegovim odbijanjem Engelsove dijalektike prirode, sovjetski su dogmatici anatemizirali Einsteina pa je i teorija relativnosti bila ondje zabranjena. Bitno je da su oba totalitarizma, fašistički i boljševički, jednako odbacivali modernu znanost i umjetnost namećući svoje ideologije sa svojom apsolutnom "istinom".

No nije jedino Heisenbergov indeterminizam ražestio pristaše dijalektičkog materijalizma. Njima je Hegelova dijalektička teza o prijelazu kvantitete u kvalitetu poslužila da stvore zgodnu sliku o razvoju materije. Samim atomima vladaju zakoni fizike, ali, kad se atomi skupe u molekule, javljaju se kemijski zakoni, i daljim gomilanjem biološki zakoni pa povijesni uz postanak svijesti, sve tako do komunističkog društva. A tu sliku rastrgao je Heisenberg kad je kemijsku silu sveo na kvantni efekt. Elektron ne može ostati uz svoju atomsku jezgru nego prelazi od jedne do druge jezgre, a to proizvodi dodatnu resonantnu silu, čime je najveća zagonetka kemičara bila riješena. Prema tome, ne postoji posebna kemijska sila, već ona izlazi iz valne strane elektrona ili relacije neodređenosti. To svođenje kemije na kvantnu teoriju razljutilo je vjernike dijalektičkog materijalizma, tako da su Heisenbergovi sljedbenici bili proganjani, a među njima je u Staljinovim čistkama nestao i prvi sovjetski autor kvantne kemije Helman.

Virtualni orkestar

Heisenberg se nije zaustavio pri tom objašnjenju kemijske sile. Vraćajući se na helijev spektar koji emitiraju dva elektrona, on će pronaći novi fundamentalni princip. Klasična logika od Aristotela temeljila se na načelu identiteta. Svaka stvar može dobiti svoje ime i biti samo ona, kao što i čovjek ima svoju osobnu legitimaciju. Vođen tim logičkim razlozima, Leibnitz je tvrdio da nema dvije jednake stvari. Tako je na šetnji perivojem izazivao prijatelja neka pronađe dva jednaka lista. Kad bi dvije bile stvari jednake, prosudio je veliki njemački filozof, ne bi se mogao uspostaviti njihov identitet. No elektroni su doista svi jednaki. I Leibnitz je imao pravo. Njihov se identitet ukida. Heisenberg je otkrio da se dobiva ispravan helijev spektar samo tako da se jedan elektron ne može nikako razlikovati od drugoga. Ili općenito, u sistemima od jednakih čestica nijedna čestica ne može biti ničim istaknuta ispred drugih čestica. Odatle, ako imate tri jednake čestice, one će se postaviti u uglove istostranog trokuta; ako imate četiri jednake čestice, složit će se u kvadrat ili istostranu piramidu; ako imate šest, tvorit će šesterokut, itd. Bezbrojne simetrijske strukture molekula i kristala posljedice su principa simetrije što ga je Hiesenberg otkrio na najjednostavnijem modelu, helijevu atomu. Antimetričnost također objašnjava Paulijev princip isključenja.

Kako je kvantna teorija rušila ontologiju s određenim objektom, tako se simultano u umjetnosti 20. stoljeća raspadao tradicionalni realizam. Novi su pravci sve više odstupali od očigledne stvarnosti puštajući mašti krila da istraži najrazličitije mogućnosti, ali i nemogućnosti. Dok je Platon stavio umjetnost niže od obrta jer umjetnik imitira napravljene stvari, Aristotel je pak digao pjesništvo iznad povijesti koja tek priča ono što se dogodilo, a poezija donosi i ono što se može zbiti. Svakako ta potencijalnost jednako obuzima znanost i umjetnost u 20. stoljeću. Nije li Max Scheler, filozof na kraju njemačkog idealizma, koji je posumnjao u tradicionalnu ontologiju i fenomenologiju svojeg učitelja Husserla, pogodio pojmom duha epohe? Utjecaji između znanosti i umjetnosti su mnogostruki, raznovrsni i tajnoviti. Kad sam upitao Heisenberga bi li on usporedio atomski sistem s virtualnim orkestrom da se nije bavio glazbom, samo je raširio ruke. Da, pri mnogim fundamentalnim pitanjima ostaje nam izrečeni Ignoramus Du Bois-Raymonda.

Heisenberg u Dubrovniku

Cijela klasična znanost inzistirala je na utvrdivom objektu s njegovim gibanjem ili putanjom u prostoru i vremenu. U kvantnoj se teoriji izgubio taj identitet, ali se zato dobila simetrija ili strukturnost, tako strana Newtonovoj mehanici. Načelo simetrije ili invarijantnosti temeljno je u kvantnoj teoriji, kao što su zakoni gibanja bili važni u klasičnoj epohi. Koliko je različitih simetrija, a ima ih prilično, toliko je i različitih vrsta čestica. Zastarjeli je sud da se fizika bavi samo kvantitativnim promjenama. Matematika, atomska teorija, likovne umjetnosti, glazba i druge umjetnosti otkrivaju iste simetrije ili invarijantnosti, što sve ukazuje na zajednički izvor. Ako se u svemu tome mašta jednako ili slično poigrava, književnost i sva umjetnost odvaja se ipak od prirodoslovlja osebujnom subjektivnošću.

Kad je Heisenberg otvorio poslijediplomski studij iz filozofije znanosti u tek osnovanom Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, naglasio je kako se moderna atomska teorija približila Platonu koji je svijet svodio na temeljne geometrijske tvorevine ili simetrije. U diskusiji nakon njegova predavanja omekšavah taj platonizam primjedbom da je jednako tako bitna za kvantnu teoriju i potencijalnost, a dihotomiju aktualnoga i potencijalnoga uveo je već Aristotel. Na to je Heisenberg odgovorio da je Aristotel zanemario matematiku te se time onemogućilo da svoju ideju egzaktno izrazi. Svakako, zakonitost prirode ne može se formulirati bez matematike. Na žalost, nagla bolest prekinula je Heisenbergova predavanja u Dubrovniku. Saznavši da je to rak na jetrima, nazvao sam München, bilo je to ljeti 1976, a njegova mi se supruga Elizabeta javila samrtnim glasom: "Werner upravo umire..."

U interpretaciji kvantne zakonitosti sastali su Niels Bohr i Werner Heisenberg pa je njihovo tumačenje nazvano kopenhagenskom školom. Leipzig je od ljeta 1927, kad je direktor fizikalnog instituta Nizozemac Peter Debye pozvao onamo mladog Heisenberga na teorijsku katedru, postao središte kvantne teorije kamo su hodočastili istraživači iz cijelog svijeta. A tvrđava tradicionalne ontologije bio je Berlin, gdje su bili također veliki znanstvenici i nobelovci Einstein, Planck, Nernst, Schrödinger, von Laue. S njima je po svjetonazoru bio srodan ordinarius filozofije Nicolai Hartmann koji je tako lijepo umio opisivati svojstva ili sfere bitka da mi ga je na boravku u Berlinu bilo milo slušati (premda nisam mogao zatomiti smiješak). Posljednji tradicionalni ontolog jedva je prihvatio disertaciju Martina Heideggera Sein und Zeit, inspiriranu tada novotarijom potencijalnosti, ali napisanu mutnom terminologijom koja je jamačno još više ozlovoljila krasnorječiva ordinariusa. Za razliku od svog doktoranda koji će prigrliti Hitlerov nacionalsocijalizam, Hartmann je ostao liberal pa je pri ulasku u auditorij namjesto fašističkog pozdrava samo odmahnuo rukom (čime je smjesta stekao moje simpatije).

Heisenberg i sukob na ljevici

Obaranje determinizma i tradicionalnog pojma materije izazvalo je također oštre polemike u Kraljevini Jugoslaviji, uoči Drugog svjetskog rata. Opasnost fašističke najezde stišavala je ideološki sukob među ljevičarima u Francuskoj i šire na zapadu, gdje se podiže pučka fronta u obranu slobode, jednakosti, međunarodne solidarnosti i mira, ali su se, začudo, političke, filozofske ili ideološke opreke zahuktale gdje i nije bilo pravog znanstvenog istraživanja, između ortodoksnih jugoslavenskih boljševika i skupine lijevih intelektualaca oko Krležina časopisa Pečata. Miroslavu Krleži bio je neprihvatljiv socijalistički realizam koji je polazio od Lenjinove teorije odraza da svijest odražava gibanje materije pa bi umjetnik bio zrcalo vanjske stvarnosti, što je za sebe govorio i Balzac. Takva materijalistička estetika ignorirala je ljudsku maštu koja je srž svekolikog stvaralaštva (a i Balzacova genija). Ipak poznati sukob na ljevici nije planuo oko Krležine “hereze”, nego mu je glavni uzročnik bio inženjer i erudit Zvonimir Richtmann koji se odvažio na sizifovski pothvat da dijalektički materijalizam revidira u skladu s modernom znanošću. On sam i nije bio autentičan istraživač nego je tek popularizirao kvantnu teoriju i teoriju relativnosti, ali i Freudovu psihoanalizu, a pri tome se prilično vodio logičkim analizama Bečkog pozitivističkog kruga, što će dodatno otežati njegovu poziciju u zjenicama Lenjinovih sljedbenika. Naravno, već samo pozivanje na Heisenbergov indeterminizam bacalo je papar u oči ortodoksnih sljedbenika Lenjina i Staljina, tako da će se gnjev boljševika (Kardelj, Đilas, Prica i naposljetku Tito) na revizionista Richtmanna razbuktati, pogotovo što je najutjecajniji ljevičar, slavni književnik Miroslav Krleža, ustao u obranu svog prijatelja i koautora u Pečatu. Kad će pakt Hitlera i Staljina razbiti pučku frontu protiv fašizma, hrvatski će ljevičari i komunisti biti mahom osuđivani, svrgavani i izbacivani iz Partije kao “građanski prirepaši” koji nisu samo odstupili od boljševičkih principa revolucije, diktature, monopartije i dijamata, nego su također protiv kraljevske diktature pošli zajedno s opozicijom HSS-a i drugih demokratskih stranaka.

Na jednom od navraćanja iz inozemstva u Zagreb bijah obodren Krležinom i Richtmannovom obranom znanosti i umjetnosti od partijsko-ideoloških manipulacija. No Richtmann i nije išao tako daleko da bi ukidao sam materijalizam dok je osporavao dijalektiku u prirodi. On je bio eklektik koji je preuzimao Freudovu kauzalnost za mentalne procese, čime se gubila zamašnost Heisenbergova obrata. Kad je dr. Pavao Wertheim dijalektičkim materijalizmom objašnjavao osnovne životne funkcije, proširih sukob na biologiju tumačeći mutacije u evoluciji kvantnim skokovima velikih molekula – gena. Richtmannu je bila nelagodna moja primjedba da su se i Bohr i Heisenberg distancirali od “znanstvene filozofije” Bečkog kruga. Ipak, čini mi se, prihvatio je što od mojih kritika. Mene su također zlopamtili boljševici, tako da će pri mom dolasku u partizanski Otočac šef Agitpropa Đilas poručiti iz Titova Vrhovnog štaba da me se ima kao ideološki kužnoga izolirati, što je vođa hrvatskog ustanka Andrija Hebrang otklonio kao sektašenje.

Iracionalne sile

Premda sam nakon zlokobnog povlačenja Hebranga u saveznu vladu pa nagle i okrutne boljševizacije Hrvatske bio kao nepoćudan otpravljen iz ZAVNOH-a na jednu učiteljsku školu, bijah poslije rata izabran na praznu katedru za profesora teorijske fizike, a drugoga i nije bilo u Jugoslaviji. Moja je možda glavna zasluga što sam prenio ovamo leipziški seminar s problematikom i načinima istraživanja, a imah sreću da su se oko mene okupljali vrlo daroviti studenti. I tako je Hiesenberg ponovo iskrsnuo u Hrvatskoj, koliko god su me u poratnim godinama napadali ortodoksni sljedbenici dijalektičkog materijalizma. Ipak, prekidom sa Staljinovim lagerom slabe ti ideološki pritisci na egzaktnu znanost tako da će u slobodnijem ozračju rasti Institut Ruđer Bošković, osnovan ljeti 1950, koji će na principima kvantne teorije poduzeti sintezu fizike, kemije, biologije i elektronike i priključiti se svjetskoj fronti istraživanja.

O stotoj obljetnici rođenja Wernera Heisenberga ne može se ispustiti iz vida utjecaj što ga je on imao za slobodnu misao i razvoj znanosti u Hrvatskoj. Primajući u jesen 1969. pri tristotoj obljetnici Hrvatskog sveučilišta počasni doktorat, Heisenberg je istaknuo kako znanost povezuje različite zemlje i stvara mogućnosti za opće blagostanje, ali je dodao mračnijim tonom da “…promjena vanjskih životnih uvjeta pomoću znanosti i tehnike nije gotovo ništa promijenila na činjenici da je politički život uvelike određen iracionalnim silama.” Te nerazumne sile priječe da se uklone strahovite opasnosti nastale neslućeno razmahanim stvaralaštvom pod anakroničnom globalnom vlašću.

"Kulturna se javnost ove godine spominje stotog rođendana mislioca koji je izvršio najveći prevrat u shvaćanju svijeta. Nakon Kopernikova heliocentričnog sustava nije nijedna znanstvena revolucija izazvala toliko polemika i anatema kao kvantna teorija Wernera Heisenberga. Dok je Kopernik uzdrmao teološke dogme o Zemlji kao središtu svijeta i prolaznoj stanici između raja i pakla, Heisenberg je srušio načelo kauzaliteta na ulazu u nevidljivo atomsko podzemlje. I više od toga, tradicionalni pojam materije ili objekta nije se više mogao održati kao realitet neovisan o ljudskom postojanju. Ontološki realisti poput Maxa Plancka i Alberta Einsteina, koji su stvarali kvantnu teoriju, nisu mogli pratiti taj izlet u vječnu ljudsku nesigurnost, a i gnjev pristalica materijalističke filozofije nije izostao, pogotovo gdje je dijalektički materijalizam bio ustoličen kao partijsko-državna ideologija. Pristalice nove hereze bili su ondje izbacivani s univerziteta i znanstvenih instituta i često slani u sibirske logore. Zacijelo, uljudnije akademske oporbe bilo je na demokratskom zapadu među sljedbenicima tako dragih načela uzroka i posljedice, objektivne stvarnosti ili određenosti pojava. Iznijeta u vrlo apstraktnim matematičkim formama, kvantna mehanika izazivala je također njemačke naciste koji su tražili povratak instinktu i očiglednosti, a narogušilo ih je još više, kao i u slučaju Einsteinove teorije relativnosti, što je u toj “internacionalnoj uroti liberalnog duha” sudjelovalo mnogo Židova ili polužidova, a sam glavni uzročnik bio je u nacističkom listu Jurišnik kršten “bijelim židovom”, ponajviše zato što se hrabro pozivao na teoriju relativnosti Alberta Einsteina. "


IVAN SUPEK (esej)