[ Aleksandar Marković @ 11.09.2004. 16:56 ] @
Prve nedelje svakog avgusta, grad Tvinzburg u Ohaju (SAD) održava paradu. Ukrašene pokretne platforme, automobili i kamioni polako prolaze pored belih kuća i podšišanih travnjaka, dok hiljade posmatrača tapšu i mašu zastavama na suncu. Ova scena je savršen primer života Amerike. Ipak, ima nečega čudnog kod učesnika: svi su izgleda u paru. Jednojajčani blizanci svih boja, oblika, uzrasta i veličina stiču se na njihovo najveće godišnje okupljanje.

Okupljanje u Tvinzburgu zanima i druge ljude osim samih blizanaca. Svake godine, festival privlači desetine naučnika koji dolaze da pipkaju, uzimaju bris, uzorke i ispituju učesnike. Jer, jednojajčani blizanci prirodni su klonovi: osim po koje mutacije, oni imaju 100 odsto iste gene. To znači da njihovo proučavanje može da razjasni relativnu važnost genetike i sredine na stvaranje pojedinih ljudskih karakteristika.
U prošlosti, takva istraživanja su bila kontroverzna. Jozef Mengele, nacistički lekar koji je radio u koncentracionom logoru Aušvic za vreme Drugog svetskog rata, bio je fasciniran blizancima. Tražio ih je među novopristiglim logorašima i čuvao ih od gasnih komora - za serije brutalnih eksperimenata.

Dominantna ideologija u društvenim naukama nakon rata bila je marksistička, koja se opirala ideji da razlike u ljudskom potencijalu možda imaju u osnovi genetske uzroke. Zato se na proučavanje blizanaca gledalo sa sumnjom.


Drugovi iz utrobe

Proučavanje blizanaca ponovo je, međutim, u modi, a mnogi blizanci sa entuzijazmom učestvuju u istraživanjima. Laura i Linda Seber, na primer, jednojajčane su bliznakinje iz mesta Šefild Viledž, Ohajo. Već decenijama dolaze u Tvinzburg. Tokom godina, učestvovale su u oko 50 eksperimenata. Beležili su im reakcije, lišavili ih sna i priključivali im elektrode za mozak. Kao i mnogi blizanci, one to rade jer su im testovi zanimljivi i žele da pomognu nauci.

Istraživanje na festivalu u Tvinzburgu počelo je skromno, sa samo jednim štandom 1979. Vest se postepeno širila i dolazio je sve veći broj naučnika. Ove godine, oko šest grupa istraživača bilo je smešteno u posebnom velikom istraživačkom šatoru. Na jednom kraju šatora, Pol Brezlin, koji radi na Monel Institutu u Filadelfiji, posmatrao je nekoliko stolova za kojima su sedeli blizanci i pili bistre tečnosti, hvatajući beleške. To je bila treća godina njegovog tima u Tvinzburgu.

Dr Brezlin i njegove kolege žele da saznaju kako geni utiču na ljudsku percepciju, naročito na čulo mirisa i ukusa i one (kao što su toplota, hladnoća, bol, bockanje, svrab i tako dalje) koji su posledica stimulacije kože. Percepcija je nešto na šta, najverovatnije, utiču i geni i iskustvo. Čak i pre rođenja, ljudi su izloženi ukusima, na primer, čokolade, luka, nane ili vanile, koji dospevaju neoštećeni u krvotok i tako i do fetusa. Iako još nije jasno da li takvi prenatalni uticaji oblikuju percepciju ukusa, postoje dokazi da utiču na sklonost ka određenim vrstama hrane sa kojom se susrećemo kasnije u životu.

Ipak, postoje jasni genetski uticaji takođe - na primer, sposobnost da se oseti ukus kinina. Neki ljudi ga doživljavaju kao izrazito gorak ukus, čak i kad je prisutan u veoma malim količinama. Drugima, pak, čiji je genetsko nasleđe različito, manje smeta. Proučavanja blizanaca to sasvim jasno pokazuju. Paru jednojajčanih blizanaca kinin će biti jako gorak, ili i jednom i drugom, ili ni jednom. Dvojajčani blizanci će se ređe složiti.

Na drugom kraju šatora Denis Drejna, sa Nacionalnog instituta za gluvoću i druge komunikacione poremećaje, iz Merilenda, proučava sluh. On želi da sazna šta se događa sa zvukom kada jednom dopre do uva. Nije jasno, kaže on, da li se zvuk pretvara u osećaj najviše u uhu ili mozgu. Dr Drejna se već bavio studijom blizanaca koja je otkrila da je percepcija visine zvuka veoma nasledna. U Tvinzburgu, on pušta različite reči, ili delove reči, u levo i desno uvo svojim blizancima volonterima. Kombinacija dva zvuka koje pojedinac kaže da čuje zavisi od toga kako procesira ove raznorodne informacije i na to, veruje dr Drejna, sasvim moguće utiče genetika.

Drugde u šatoru, Piter Miraldi, sa Državnog univerziteta Kent iz Ohaja, pokušava da sazna da li geni utiču na motivaciju pojedinca da komunicira sa drugima. Nekoliko studija blizanaca je pokazalo da su ličnost i društvenost nasledni faktori i on smatra da je ovo plodno tle za dalje istraživanje. Pored Miraldija, tu je tim dermatologa sa Univerziteta Case Western Reserve iz Klivlenda. Oni istražuju razvoj kožnih oboljenja i gubitak kose kod muškaraca. Cilj ovog drugog istraživanja je da se otkrije da li su geni odgovorni za opadanje kose kod muškaraca.

Najživlje je, ipak, u redu za proučavanje otisaka prstiju u okviru sudske medicine. Poreklo ove studije nije najjasnije. Nekoliko meseci, organizatori festivala bili su ubeđeni da je Tajna služba - američka vladina agencija odgovorna, između ostalog, i za bezbednost predsednika - organizovala ovu studiju. Kada je The Economist kontaktirao Tajnu službu za više informacija, bili smo upućeni na Stiva Neša, predsedavajućeg Međunarodne asocijacije za identifikaciju (International Association for Identification - IAI), koji takođe radi kao detektiv u odeljenju za naučna ispitivanja policijske službe okruga Merin u Kaliforniji. IAI, sa sedištem u Minesoti, je organizacija koja se bavi sudskom medicinom širom sveta. Između ostalog, izdaje i "Journal of Forensic Identification".

Neš insistira da proučavanje blizanaca sponzoriše IAI i da Tajna služba nema sa time nikakve veze. On kaže da ova organizacija prikuplja slične komplete otisaka prstiju i dlanova kako bi se usavršila mogućnost razlikovanja običnih otisaka prstiju. Iako jednojajčani blizanci najčešće imaju slične spirale, petlje i lukove u otiscima prstiju zbog zajedničko nasleđa, konkretne šare otiska nisu iste.

Ali, ko će, zapravo, imati koristi od ovog istraživanja, nije jasno. Iako je IAI međunarodna organizacija, neće svi imati pristup podacima o blizancima. Odluka o tome ko će imati pristup zasnivaće se na "puno parametara", navodi Neš. On kaže da je ovo istraživanje pomogla američka vlada na okružnom, državnom i saveznom nivou i da će vladine agencije imati pristup podacima ovog istraživanja. On napominje da se ovo radi u istraživačke svrhe i da ništa od podataka neće biti uključeno u kriminalne baze podataka.

Ali, ovakav tajnovit pristup navodi na zaključak da se, iako je proučavanje blizanaca dosta napredovalo, nije još sasvim oslobodilo svoje kontroverzne prošlosti. Da bi se to zaista dogodilo, malo otvorenosti od vlasti ne bi bilo na odmet.

"The Economist" - (Prevod: Isidora Bačić)