Diverzitet Crustacea juznog Jadrana

[ Vera Vukanic @ 28.11.2004. 19:15 ] @

PRILOG ZA DIVERZITET RAKOVA JADRANA

Iznosimo analizu diverziteta rakova Jadrana, posebno Bokokotorskog zaliva i južnog Jadrana. Analizirali smo sve dostupne radove za grupe rakova koji su istraživani u ovom području. Analiza se odnosi na dvije grupe planktonskih rakova: Copepoda i Cladocera, i bentosku grupu rakova Decapoda. Dat je taksonomski pregled grupa i rasprostranjenje vrsta karakterističnih za pojedina staništa obalnih i pučinskih voda. Opisane su ekološke karakteristike pojedinih područja Jadrana i njihov značaj za diverzitet i rasprostranjenje Crustacea. Fauna Crustacea u moru je ugrožena različitim zagađujućim materijama, zbog toga je poznavanje diverziteta na osnovu dosadašnjih istraživanja korisno kao baza za programiranje monitoringa.

Za analizu diverziteta rakova Jadrana, koristili smo nama dostupnu literaturu za razlicite grupe Crustacea. Podaci o diverzitetu Copepoda, rasprostranjenosti i abundanciji, sadržani su u mnogobrojnim naučnim radovima, a koristili smo uglavnom radove od sledećih autora: Gamulin,T., Hure,J., Regner,D. i Vukanić,D.

Najvažnije podatke za Jadran i Mediteran, za Cladocera donose sledeći autori: Carus, 1885; Cleve, 1900; Graeffe, 1902; Schweiger, 1912; Kajdiž, 1912; Steuer, A., 1933; Gamulin, 1948; Tregouboff, G. 1963; DellaCroce, N. 1964; M.L.Furnestin, 1966; Hure et al. 1973; Vukanić, 1975; Benović, A i Onofri , V, 1983.

O grupi Decapoda koristili smo elaborirane i publikovane podatke: Karaman,G., Gamulin-Brida,H. (1970) i Merker-Poček,B. (1969,1973) koji su pored iznošenja sopstvenih rezultata iz Bokokotorskog zaliva i Južnog otvorenog Jadrana citirali i neke ranije autore.

Planktonski Copepoda kao dominantna grupa u zooplanktonskoj zajednici zastupljeni velikim brojem vrsta (220) u Jadranu. Kojih je u sjevernom Jadranu 51 vrsta, u srednjem Jadranu 155 vrsta i u južnom se nalazi kompletna fauna ove grupe. Prva istraživanja kopepoda i zooplanktona uopšte započeta su u Jadranu krajem 19. vijeka, u Tršćanskom zalivu. Istraživanja su nastavljena od strane mnogih ekspedicija koje su krstarile Jadranom, među kojima su najvažnije: austrijska ''Pola'' 1894., ''Valdivia'' (1898-1899), zatim italijanske ''Najade'' i ''Ciklope'' (1911-1913), hrvatska ''Vila Velebita'' (1913-1914) koja ima poseban značaj za istraživanje istočnih voda Jadranskog mora, ex-jugoslovenske ekspedicije ''Hvar'' 1949g, ''A.Mohorovičić'' (1972-1976) i (1989-1990). Mnogi strani i domaći autori su objavili čitav niz vrlo značajnih radova o morskom zooplanktonu, posebno o planktonskim rakovima Copepoda, iz materijala skupljenog na tim ekspedicijama.
Duboki južni Jadran predstavlja u nekom ekološkom smislu posebno životno područje, fauna Copepoda u njemu je vrlo slična istoj u Mediteranu. Neki autori govore o rasprostiranju određenih vrsta Copepoda, karakterističnih za pojedina područja Jadrana. Pseudocalanus elongatus, Temora longicornis, i Diaixis pygmaea karakterišu zajednicu kopepoda Kvarnerskog područja i Tršćanskog zaliva. Vrste roda Calocalanus šire areal rasprostranjenja površinskim strujama ka sjevernom Jadranu. Vrste roda Scolecithrix su dubinske na jugu, te ne dolaze lako u površinske struje pa tako ni u srednji i sjeverni Jadran. U profilu Jabuke spominju se dubinske kopepode, veliki kopepodi Jadrana i razlikuju se od obalnih malih kopepoda. Osjetljivi su na varijacije temperature i saliniteta, te je njihova rasprostranjenost usko vezana sa izohalinom od 38‰. Estuarska područja rijeka Po, Bojane i Drima, kao i zaliva kao što su Bokokotorski i Malostonski zaliv karakterišu euritermne i eurihaline neritičke vrste. Neritički kopepodi odlikuju se većim brojem jaja, jačim razmnožavanjem, a time i većim brojem individua i većom varijacijskom sposobnošću i sklonošću za stvaranje lokalnih rasa, pa i većom razlikom između mužjaka i ženki. Raznovrsnost kopepodne faune u Bokokotorskom zalivu raste longitudinalno idući od Kotorskog zaliva ka Hercegnovskom tj. ka otvorenom moru, tako da se u blizini Instituta nalazi u planktonu 10-16 vrsta, na sredini Kotorskog zaliva 36 vrsta, u Tivatskom zalivu 44 vrste, i u Hercegnovskom 63 vrste. Dok biomasa raste u obrnutom smjeru uzrokovana abundancijom karakterističnih vrsta, što se može definisati indeksima diverziteta čije su vrjednosti veće ka otvorenom moru (Vukanić,D., 1971,1975).

U Jadranu se javlja mali broj Cladocera, sedam vrsta raspoređenih u tri roda Penilia, Evadne i Podon. Cladocera su površinske vrste 0-50m dubine, pa su prisutne u cijelom Jadranu. Brojnije i češće se pojavljuju samo 4 vrste, a ostale se javljaju samo u pojedinačnim primjercima. Penilia avirostris DANA je prvi put registrovana u Jadranu 1908.g, kasnije je autori registruju u oslađenim vodama estuara i zaliva, posebno je brojna u julu ili avgustu. Podon intermedius LILJEBORG rasprostire se u obalnim i zalivskim vodama skoro isključivo u sloju ispod 20m. Evadne spinifera P.E.MÜLLER javlja se u površinskom sloju obalnih i površinskih voda. Evadne tergestina CLAUS uz obalu se javlja u pojedinačnim primjercima a nešto brojnije na otvorenom moru, isključivo u površinskom sloju (Vukanić,D.1975., Vukanić,V., 2003, 2004).

Sa ukupno 29 postaja u južnom Jadranu registrovno je 77 vrsta Decapoda razvrstanih u 25 porodica. Pronađene su i neke nove vrste za Jadran, ali ih autor ne navodi. Iz grupe Natantia Merker-Poček,B. je zabilježila 15 vrsta, a Reptantia 60 vrsta. U podacima navodi broj vrsta po postajama, njihovu abundanciju i procenat učešća. Isti autor je navela podatke iz monografije O.Peste “Die Decapodenfauna der Adria”, koji je zabilježio 38 porodica sa 143 vrste registrovane u cijelom Jadranu. Registrovane vrste iz Južnog Jadrana pripadaju sledećim porodicama: Calappidae, Crangonidae, Diogenidae, Dorippidae, Dromiidae, Galatheidae, Goneplacidae, Homolidae, Latreillidae, Leucosiidae, Majidae, Nephropidae, Paguridae, Paleomonidae, Palinuridae, Pandalidae, Porcellanidae, PPortunidae, Processidae, Sczllaridae, Xanthidae.U najvećem broju nalazila je vrste: Plesionika hetrocarpus (max br.ind. 648), Parapenaeus longirostris (br.ind. 320) i Penaeus kerathurus (br.ind. 97) ove vrste su od velikog ekonomskog značaja, nastanjuju pretežno muljevita i pješčana dna, te se smatraju ekskluzivno karakterističnim. Za razliku od poznatih vrsta Parapenaeus longirostris i Plesionika hetrocarpus, vrsta Penaeus kerathurus se isključivo javlja na dubinama do 100m, gdje se osjeća priliv slatke vode i gdje je produkcija znatno veća. Nađena je u Bokokotorskom zalivu i u estuaru rijeke Bojane. Brojnost Reptantia je mnogo veća u plićim područjima. Njihova učestalost po broju komada i težini naglo opada sa većom dubinom. Na suprot tome, kod grupe Natantia zastupljenost vrsta i broj individua je veći na većim dubinama nego u plićim područjima. Iz toga se može zaključiti da postoje neka staništa koja isključivo nastanjuje grupa dekapoda Natantia dublja muljevita dna od 200-500m dubine. Reptantia obično nastanjuju područja do 200m dubine i njihova učestalost i brojnost je tu veća. Procentualno najučestalije vrste su: Pilumnus hirtellus, Macropipus tuberculatus, Dorippe lanata, Galathea noxa i Glathea squamifera. Nephrops norvegicus se u južnom Jadranu javlja malom broju, pretežno na većim dubinama, što nije slučaj u srednjem Jadranu (Poček-Merker,B., 1973. Elaborat).

Zbog specifičnosti Jadranskog mora kao produkcionog bazena i ekoloških različitosti njegovih južnih, sjevernih i obalnih područja ima za posledicu i različitosti sastava, abundancije i horizontalnog i vertikalnog rasprostranjenja njegovog živog svijeta u pelagijalu i bentosu.

Postoje različita, pa čak i suprotna mišljenja o stepenu produktivnosti Jadranskog mora. Jadransko more je dio Mediterana, mora koje je siromašno hranljivim solima. Jadran je takođe siromašan istim, te je po osnovu tih faktora podijeljen na nekoliko zona koje se međusobno razlikuju po produkciji, pri čemu dva faktora igraju odlučujuću ulogu: sadržaj hranljivih soli i dubina mora. Podjeljen je u 4 zone, od kojih svaka ima svoje hidrološke karakteristike. Zona A obuhvata čitav južni Jadran i glavni dio srednjeg do linije Ankona – Dugi otok, koja ide po izobati 50-70m, ova zona isključuje ostrvski dio Jadrana. To je najmaritimniji dio ovog mora i pokriva otprilike 57% njegove površine. Za nju je karakterističan nizak sadržaj hranljivih soli i slab uticaj obale, ali je pod snažnim uticajem Mediterana. U ovaj dio Jadrana nadiru vrste Istočnojadranskom strujom iz Sredozemnog mora. Zona B obuhvata sjeverozapadni dio Jadrana koji je bogatiji hranljivim solima, prostire se sjeverno od linije Ankona-Dugi otok, na zapadu obuhvata plitki dio Jadrana uz obalu Apeninskog poluostrva, sve do poluostrva Gargano. Ta zona pokriva 23% površine Jadrana. Zona C je kanalsko područje smješteno unutar ostrvskog niza, pokriva oko 18% površine Jadrana s dubinama od 70m, to je zona povećane produkcije. Zona D je uz obalu, zalivi i ušća rijeka, pod uticajem obale i slatkih voda, značajno obogaćena solima fosfora i azota. Ona pokriva 1-2% površine Jadrana (Buljan, 1973).

U Bokokotorskom zalivu je do sada konstatovano 5 vrsta Cladocera, 66 vrsta Copepoda i 19 vrsta Decapoda.

U južnom Jadranu u okviru tri grupe rakova zastupljene su Cladocera sa 7 vrsta, Copepoda sa 155 vrsta. U cijelom Jadranu poznato 220 vrsta Copepoda. Decapoda po Merker-Poček,B. (1970) 25 porodica sa 77 vrsta, O.Pesta (1918) 38 porodica sa 143 vrste registrovane u cijelom Jadranu. Števčić (1968) navodi 48 porodica Decapoda za Jadran.

U zooplanktonskoj biocenozi južnog Jadrana Cladocera učestvuju sa 1,46% do 2,05% u dubljem moru, Copepoda sa 82.26% do 84,72%.

Prema procentu vrsta u odnosu na ukupni zooplankton u moru dominantna grupa su kopepodni rakovi.

Najbolje proučena grupa rakova u Jadranskom moru su kopepodni rakovi u planktonu i dekapodni rakovi u bentosu. Druge grupe su vrlo malo istraživane i podaci su vrlo oskudni ili ih nema.

Najbolje istraženo područje Jadranskog mora je sjeverni Jadran, Kvarnersko područje i srednji Jadran. Južni Jadran nije bio detaljnije obuhvaćen istraživanjem osim za grupu Copepoda.

Fauna Crustacea u moru je ugrožena različitim aktivnostima čovjeka na obali i moru. Najugroženija su plitka obalna područja, kao npr. Bokokotorski zaliv koji ima veliki priliv slatkih voda s kopna.

Najveći problem u registrovanju ugroženosti Crustacea i sprovođenje njihove zaštite predstavlja nedostatak podataka o prisustvu, načinu života i distribuciji pojedinih taksona.

Generalni zaključak o diverzitetu Crustacea uopšte nabolje je iznijeti kao plan za njegovo procjenjivanje i zaštitu koji bi podrazumijevao:

1. Taksonomska, ekološka i zoogeografska istraživanja
2. Utvrđivanje sastava faune Crustacea
3. Određivanje faktora ugroženosti
4. Monitoring
5. Kartiranje međunarodno značajnih vrsta
6. Obrazovanje crvene liste ugroženih taksona
7. Uspostavljanje i sprovođenje mjera zaštite
8. Uspostavljanje i sprovođenje zakonodavnog sistema
9. Uključivanje u međunarodne tokove očuvanja biodiverziteta

SUMMARY
On the base of available literature on previous studies of Crustacea in the Adriatic, we determined the lists of diversity for the groups Copepoda, Cladocera and Decapoda. The authors who had presented the most important data for the Adriatic and the Mediterranean are cited. The more detailed analysis was performed for the Boka Kotorska Bay and the southern Adriatic, from the published papers and elaborates. For the plankton group Copepoda that dominates in the zooplankton community, we gave the tabular list by systematic categories and described their diversity in various parts of Adriatic. The paper contains the faunistical list on presence, horizontal distribution and abundance. The fact that there are about 50 species of Copepoda in the northern Adriatic, about 75 species in middle part and the complete fauna of Adriatic Copepoda with about 226 species in southern part is stressed. Certain authors address the distribution of certain species of Copepoda characteristic for certain parts of the Adriatic, for example: Pseudocalanus elongatus, Temora longicornis and Diaixis pygmaea, which are characteristic for the community of Trieste Bay and Kvarner area. In the profile of Jabuka the deep-sea Copepoda are mentioned, cited to be large and different from the smaller coastal species. The estuary areas of rivers Po, Bojana and Drim and bays such as Boka Kotorska Bay and Malostonski Bay are characterized by euritherm and eurihaline, neretic species. The diversity of copepod fauna in Boka Kotorska bay grows longitudinally from the closed inner waters toward the open sea. For example, for the shallow sea near Kotor 10-16 species are recorded, 36 in the deeper part of Boka Kotorska Bay, 44 in Tivat Bay and 63 in Herceg Novi Bay. The fauna of Copepoda of deep southern Adriatic is very similar to the fauna of Mediterranean Sea.
Out of the Cladocera group, there is a small number of species in the Adriatic, divided into three genera: Penilia, Evadne and Podon. Their distribution and seasonal number fluctuations are listed in certain parts of the Adriatic. This paper shows the tabular list according to systematic categories with authors’ signs.
The list of Decapoda fauna in Boka Kotorska Bay and the southeastern part of south Adriatic is given in a form of table, according to the systematic categories with signed authors (based on published papers and elaborated data). 15 species are mentioned from the group Natantia and 60 species from the group Reptantia.
So far, 6 species of Cladocera, 66 species of Copepoda and 19 species of Decapoda were recorded in the Boka Kotorska Bay. In the open seas of southeastern area, Cladocera are represented by 7 species, Copepoda by 155 species, and Decapoda with 25 families and 77 species, while in the whole of Adriatic there are 38 families with 143 species. Števčić (1968) cites 48 families of Decapoda for the Adriatic. According to the available data, in the Adriatic Sea the copepod crustaceans are best studied in the plankton and decapods in benthos.