[ Aleksandar Marković @ 27.02.2005. 18:56 ] @
U staroj letnjoj rezidenciji ruskih careva, Livadija palati kraj odmarališta Jalta na Krimu, trojica ljudi su se srela pre 60 godina da potpišu dokumenta kojima je utvrđena strategija za završnu fazu Drugog svetskog rata i međunarodne odnose koji će potrajati narednih pet decenija

[img][att_url][/img]

Tokom konferencije u Jalti od 4. do 11. februara 1945, vođi Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije naročito su istakli da će eliminisati nemački militarizam i nacizam, naterati Japan na bezuslovnu predaju, uspostaviti Oganizaciju ujedinjenih nacija i zakleli se da će doneti slobodu i demokratiju čovečanstvu. Svet, međutim, nije jednoglasno pozdravio dogovor državnika tri saveznice Josifa Visarionoviča Staljina, Frenklina Delano Ruzvelta i Vinstona Čerčila, a mišljenja o značaju koji je konferencije u Jalti imala po čovečanstvo u drugoj polovini 20. veka razlikuju se i danas.

"Konferencija u Jalti predstavljala je najviši nivo ratne saradnje saveznika. No, Jalta je otkrila i pukotine u Velikom savezu. Njega je održavala samo zajednička želja da Hitler bude poražen", napisali su u knizi "Hladni rat" Džeremi Ajsaks i Tejlor Dauning. Tih nedelju dana poslednje zime u Drugom svetskom ratu osetili su se prvi drhtaji hladnog rata, pošto je savez demokratije i komunizma počeo da se pretvara u rivalstvo i neprijateljstvo.

Sukob saveznika

Premijer Čerčil u početku nije bio voljan da učestvuje na konfrenciji i poručio je u telegramu predsedniku Ruzveltu da je Jalta "raj za vaške" i teško da je gore mesto moglo da bude odabrano. Čerčil je imao na umu da je konferencija na Jalti održana na insistiranje Staljina u Sovjetskom Savezu i ovome pružalo snažnu pregovaračku poziciju.

Ne samo da je Jalta podrazumevala dugo pomorsko i vazdušno putovanje obolelog Ruzvelta koji će umreti dva meseca kasnije, već je došla u vreme kada je Nemačka bila blizu poraza. Crvena armija je prodirala po istočnom frontu posle zimske ofanzive, a britanske, američke i kanadske trupe su još uvek bile zapadno od Rajne. Uz to, Amerikanci su se tek oporavljali od teškog poraza koji su im Nemci naneli u Ardenima.

Crvena Armija je u to vreme već dosta napredovala, a Britanci i Amerikanci su u poređenju sa Sovjetima bili previše slabi i još uvek okupirani ratom protiv Japana. U stvari, Saveznici su se brinuli da će Sovjeti pokušati da okupiraju celu Evropu. Na Jalti, Velika Britanija i SAD uspeli su da osiguraju teritorije koje su već bile pod njihovom kontrolom. Uprkos rezervama, državnici su se okupili sa ciljem da utvrde odluke koje su doneli kada su se prvi put sreli 14 meseci ranije u Teheranu.
S ove razdaljine gledano, začuđuje koliko je bilo malo priprema za konferenciju. Nije postojao dnevni red, niti jasna lista problema o kojima će se raspravljati. Umesto toga, državnici su se okupljali na manje ili više formalnim sednicama, ali su pregovarali bilateralno, ostavljajući treću stranu izvan razgovora.

Staljin je bio odlučan da bilo kakav dogovor za poratnu Evropu ne bude pretnja Sovjetskom savezu. On je nameravao da to postigne tako što će u tampon zoni između Sovjetskog saveza i Nemačke instalirati vlade naklonjene Moskvi.

Ruzvelt je imao dva glavna cilja: da dobije saglasnost za formiranje UN i da Sovjetski savez uđe u rat protiv Japana. Bio je manje zabrinut za budućnost Evrope i smatrao je da Staljinu može da se veruje.

Čerčil je, pak, smatrao da je Ruzvelt naivan u pogledu Staljina. Nastojao je da se odupre zavođenju kaznenih reparacija Nemačkoj, sećajući se iskustva posle Prvog svetskog rata i radio je na obnavljanju pozicije Francuske, kao značajne sile koja bi pomogla Velikoj Britaniji. Britanski premijer je bio zabrinut zbog nove sovjetske pretnje, naročito širenja uticaja Kremlja i na Poljsku. U krajnjoj liniji, Poljska je bila ta zbog koje su, pre svega, Britanija i Francuska objavile u septembru 1939. Nemačkoj, kako je Čerčil znao da kaže, "nepotreban rat".

Francuskoj je, mada vođa otpora general Šarl de Gol nije bio pozvan na Jaltu, data okupaciona zona u Nemačkoj, na račun britanske i američke. Staljin je, međutim, odbio da razmotri zonu za Kanadu, tvrdeći da bi onda i Jugoslaviji, sa najjačim partizanskim otporom u okupiranoj Evropi, trebalo da bude data jedna.

I mada je Čerčil bio glasan u svojoj nepopustljivosti, Velika Britanija je 1945. nosila relativno malu batinu. Tako je bolesnom Ruzveltu pripala posrednička uloga. Dogovor je postignut.

Pretresanje Evrope

Staljin se složio da se bori protiv Japana (pri tome je dobio Kurilska ostrva, oko kojih se Rusija i danas spori sa Japanom) i pristao na UN, obezbedivši prvo da Sovjetski savez ima pravo veta u predloženom izvršnom telu, Savetu bezbednosti. Za uzvrat je insistirao da kao sigurnosni pojas dobije Poljsku, najspornije pitanje na Konferenciji. Sovjetski savez je dobio veliki deo teritorije istočne Poljske, kojoj su, za uzvrat, dati krajevi na istoku i severu Nemačke. Onda je usledila velika seoba stanovništva...

Staljin je, takođe, instalirao privremenu vladu u Poljskoj, ignorišući vladu u egzilu, koja je tokom čitavog Drugog svetskog rata delovala u Londonu. Poljska, zbog koje je proglašen Drugi svetski rat, nije stekla puni suverenitet, nezavisnost i slobodu do kraja 1980-tih.

Umnogome je to bila posledica politike moći koju su Staljin i Čerčil demonstrirali kada su se u oktobru 1944. sreli u Moskvi. Na malom parčetu papira oni su izložili svoje ideje o zapadnoj i istočnoj sferi uticaja u novoj Evropi.

Njihov plan je bio: Rumunija bi bila 90 odsto pod sovjetskim uticajem, a Bugarska 75. Grčka bi bila 90 odsto pod uticajem Zapada. Za Jugoslaviju bi važio princip 50-50. Pod vlašću Moskve su se našli i Albanija, Mađarska i Čehoslovačka. Kao rezultat, preko 100 miliona ljudi koji su bili pod nacističkim režimom, prešlo je pod - sovjetski.
Na Konferenciji je ostalo nerešeno važno pitanje buduće poražene Nemačke. Zapadni saveznici su već ili odbili plan američkog seketara za finansije Henrija Morgentaua Mlađeg, da središte nemačke privrede bude poljoprivreda. Moskva je, pak, tražila kaznene reparacije od 20 milijardi za Nemačku, razgradnju 80 odsto njene industrije i podelu poražene zemlje na male države.

Pitanje Nemačke rešeno je nekoliko meseci kasnije na konferenciji sila pobednica u Potsdamu. Zapadni saveznici su nastavili da sarađuju sa Sovjetskim savezom u Nemačkoj, ali je uskoro bilo jasno da u toj zemlji, i u Evropi uopšte, već deluje podela, koja će potrajati decenijama.

Kraj rata

Nasleđe Jalte je nastavljeno tokom hladnog rata i tek je prevaziđeno ujedinjenjem Zapadne i Istočne Nemačke 1990. i proširenjem Evropske unije 1. maja 2004. na zemlje centralne i istočne Evrope. Koliko je istorija otišla daleko od Konferencije u Jalti pokazuje i nedavni izbor liberalnog reformatora Viktora Juščenka za predsednika Ukrajine, koja sada poseduje Krim. Rusku Federaciju pod Vladimiom Putinom, pak, na Zapadu smatraju strateškim partnerom.

U godinama posle Drugog svetskog rata, Čerčil, a naročito Ruzvelt, na Zapadu su kritikovani zbog ustupaka Staljinu. No, za njih je veće razumevanje pokazao istoričar A.P.Dž. Tejlor u svojoj istoriji Engleske 1914-1945. "Sovjetska armija", pisao je Tejlor, "kontrolisala je veći deo istočne Evrope i zapadni saveznici su na raspolaganju imali samo Staljinovu dobru volju, sem ukoliko nisu želeli da se vrate savezništvu sa Hitlerom, o čemu, naravno, niko nije ni razmišljao".

Nikola Božidarević